Dječja govorna apraksija (DGA) je neurološki poremećaj u kojem su oštećene preciznost i konzistentnost govornih pokreta bez neuromišićnih oštećenja koji mogu uvjetovati abnormalan refleks, tonus i slično. Može biti posljedica vidljivog neurološkog oštećenja, neurofunkcionalnog poremećaja poznatog ili nepoznatog uzroka, ili može biti idiopatski neurogenski govorni poremećaj (Blaži, Opačak, 2011). Osnovni problem dječje govorne apraksije je u planiranju i/ili koordiniranju prostorno-vremenskih parametara pokreta koji rezultiraju pogreškama u izgovoru i prozodiji (ASHA, 2007). Javlja se kod 1-2 na 1000 djece, izolirano ili u kombinaciji s drugim teškoćama, te je učestalija kod dječaka nego kod djevojčica (2 ili 3:1)(Lewis i sur., 2004).Neka istraživanja govore u prilog tome da je DGA u velikom postotku nasljedna (Velleman i Strand, 1994).
DGA čini djetetov govor slabo razumljivim, te može ozbiljno utjecati na njegovu društvenost i napredak u školi. Poteškoće se očituju na način da dijete istu riječ izgovara na različite načine, mijenja redoslijed glasova u riječi i/ili riječi u rečenici, te ima lošu koordinaciju oralne muskulature, što može dovesti do salivacije. Budući da teško koordinira različite dijelove govornog aparata koji su nužni za pravilnu produkciju govora (jezik, vilica, usne, nepce), ima poteškoće s izgovorom glasova, slogova i riječi, kao i njihovim redoslijedom. Zamjenjuje glasove ili ih uopće ne izgovara, a greške su nesustavne (ista riječ se izgovara na više različitih načina).
Pogreške koje dijete s DGA-om čini uključuju: nekonzistentne greške u izgovoru konsonanata i vokala prilikom višestrukog ponavljanja određenog sloga ili riječi, produžena i otežana koartikulacijska tranzicija između glasova i slogova, te neadekvatna prozodija koja je posebno izražena u naglascima pojedine riječi i rečeničnoj intonaciji (Marquardt i sur., 2004).
Dijete produljuje glasove i pauze između glasova, slogova ili riječi pri čemu se isti proizvode kao nezavisne čestice izostavljajući laganu tranziciju prema ostalim strukturama. Raspon varijacija u visini glasa te raspon u varijaciji intenziteta je reduciran pa govor zvuči monotono, a uz to može biti prisutna i varijabilnost u nazalnoj rezonanciji (hiponazalnost i hipernazalnost).
Dijete može imati problema s motoričkim planiranjem pri izvedbi pokreta koji su potrebni za proizvodnju određenog glasa na najnižoj razini, što znači da ono najčešće ima ograničen broj glasova za stvaranje riječi, a često ima problema s vokalima. Proizvodnja svakog glasa zahtijeva određeni način te određeno mjesto, u čemu važnu ulogu ima koordinacija, a djeca s DGA-om najčešće pokazuju teškoće vezane uz način i mjesto artikulacije. Problem planiranja, osim na glasovnoj i slogovnoj razini, može se odraziti i na leksičkoj razini, a problemi su najvidljiviji na rečeničnoj razini pa će djeca s DGA-om pokazivati više teškoća u izgovoru glasova, slogova i riječi ako su isti dio neke rečenične strukture.
Negovorni motorički znakovi DGA-e uključuju: nespretnost ili opću slabost, oštećenje voljnih oralnih motoričkih pokreta, manje zaostajanje u motoričkom razvoju, snižen tonus mišića, hiposenzibilnost ili hipersenzibilnost, te oralnu apraksiju.
Djeci s DGA-om dijagnoza se obično postavlja oko druge do treće godine. Neka istraživanja pokazuju kako se teškoće mogu utvrditi i puno ranije, na što ukazuje djetetovo reducirano brbljanje u kombinaciji s oralno-motoričkim teškoćama (Maassen, 2002). Međutim, precizna dijagnoza DGA-e ne može se postaviti ukoliko dijete ne može imitirati određene glasove, slogove i riječi, odnosno dok nema određeni jezično-govorni opus, a prilikom procjene i dijagnostike važno je razlikovati simptome koji, osim kod DGA-e, mogu biti prisutni i kod drugih jezično-govornih poremećaja. DGA često ostaje nezamijećena, kako u predškolskoj, tako i u školskoj dobi, te su djeca s ovim poremećajem često okarakterizirana kao lijena ili nemarna.
Neki od razloga neprepoznavanja DGA-e su nedostatak standardiziranih dijagnostičkih postupaka i činjenica da se ovaj razvojni poremećaj često javlja paralelno  s drugim teškoćama. Oko polovice djece s DGA-om pokazuje i teškoće u zadržavanju pažnje, a oko 20% ih ima ADHD. Proces dijagnosticiranja DGA-e ni u svijetu još uvijek nije razjašnjen niti postoji valjani test za dijagnostiku. DGA-u dijagnosticira logoped procjenom pokretljivosti govornog aparata i izgovora, a uz to su potrebna i dodatna testiranja kako bi se ovaj poremećaj razlikovao od drugih jezično-govornih poremećaja, kao što su: artikulacijski poremećaji, fonološki poremećaji, posebne jezične teškoće, dizartrija te oralna apraksija.