Usvajanje izgovora glasova odvija se po određenom redu odnosno razvojnoj liniji (D. Vuletić, 1990). To znači da se neki glasovi usvajaju ranije od ostalih. Glasovi koji su motorički i akustički jednostavniji za izvedbu javljaju se ranije u izgovoru, dok se pravilan izgovor onih složenijih javlja nešto kasnije. Dijete bi u dobi od tri do tri i pol godine trebalo pravilno izgovarati sve vokale, te glasove: P, B, T, D, K, G, M, N, V, L, F, H i J, a važno je naglasiti kako nakon treće godine više niti jedan glas ne bi smio biti izostavljen. U dobi od četiri do četiri i pol godine dijete bi trebalo pravilno izgovarati glasove: S, Z, C, LJ, NJ i R, a s pet godina i glasove: Š, Ž, Č, Ć, DŽ i Đ. Dijete starije od pet i pol godina bi sve glasove trebalo izgovarati ispravno.

Jedna od najčešćih poteškoća djece predškolske i školske dobi, te najučestaliji govorni poremećaj u općoj populaciji djece je nepravilan izgovor glasova (poremećaj izgovora, artikulacijski poremećaj ili dislalija). Prevalencija artikulacijskih poremećaja kod djece u dobi od 5 do 7 godina iznosi od 2 do 25% (Law, Boyle, Harris, Harkness, & Nye, 2000).

Poremećaji izgovora su gotovo uvijek prisutni simptom kod svih razvojnih jezično-govornih poremećaja. Javljaju se u obliku omisije (dijete izostavlja određeni glas, npr. iba-riba, taava-trava), supstitucije (dijete zamjenjuje određeni glas drugim glasom, npr. jiba-riba, mole-more) i distorzije (dijete nepravilno izgovara određeni glas, npr. grleni izgovor glasa R).

Navedeni oblici poremećaja izgovora mogu biti sustavni i nesustavni. To znači da dijete određene pogreške može raditi uvijek i na isti način ili ih činiti samo ponekad i ne na isti način. Nesustavne greške izgovora koje prate rani govorni razvoj, a nisu prečeste u govoru djeteta smatraju se dijelom normalnog govornog razvoja do četvrte godine života. U slučaju da ostanu prisutne i dulje, govorimo o leksičkim dislalijama ili nesigurnim slikama riječi (npr. Zabreg-Zagreb, tratkor-traktor, itd.)

Prema glasovnim skupinama razlikujemo sljedeće poremećaje:
• Sigmatizam je poremećaj izgovora glasova S, Z, C, Š, Ž, Č, Ć, DŽ i Đ. To je najučestaliji poremećaj izgovora glasova. Omisije su češće prisutne kod male djece (npr. uta – žuta). Glasovi iz ove skupine mogu biti zamijenjeni međusobno ili drugim glasovima, najčešće glasovima T i D. Postoji nekoliko vrsta distorzije izgovora ovih glasova, ovisno o mjestu odnosno načinu proizvodnje određenog glasa.
• Rotacizam je poremećaj izgovora glasa R. Ovaj glas može biti zamijenjen glasovima J, L ili V. Postoji nekoliko vrsta distorzije glasa R, a važno je naglasiti da se poremećaj izgovora navedenog glasa ispravlja teže što je veći pomak distorzije prema straga.
• Lambdacizam je poremećaj izgovora glasova L i LJ. Glas L može biti zamijenjen glasom J, a glas LJ glasovima J ili L, dok je najčešća distorzija u obliku poluvokala W.
• Kapacizam i gamacizam su poremećaji izgovora glasova K i G. Omisije ovih glasova su rijetke, te su prisutne samo kod male djece ili zbog rascjepa nepca. Najčešće je glas K zamijenjen glasom T, a G glasom D. Distorzije glasova Ki G također su rijetke, a mogu biti prisutne zbog nedovoljne okluzivnosti pri čemu izgovor ovih glasova zvuči kao glas H.
• Tetacizam i deltacizam su nazivi za poremećaje izgovora glasova T i D. Ovi glasovi rijetko su poremećeni. Najčešće je riječ o distorziji, kada ih dijete izgovara interdentalno, a omisija ovih glasova javlja se samo uz teška organska oštećenja.
• Tetizam je govorni poremećaj kod kojega veći broj suglasnika prelazi u T ili D, a predstavlja znatno ozbiljniji poremećaj, odnosno zaostao razvoj govora.
• Etacizam je poremećaj izgovora glasa E. To je jedini samoglasnik koji može biti poremećen, a upućuje na moguća blaga centralna oštećenja.

Artikulacijski poremećaji mogu se javiti iz različitih razloga. Postoje organski uzroci kao što su: rascjep usne, čeljusti i/ili nepca, visoko nepce, nazalnost, odstupanja u građi artikulatora (kratak jezik, slabije pokretan jezik, velik i zadebljan jezik, kratak frenulum, poremećaji čeljusti i zubi), te česte upale uha i gubici sluha. Ostali uzroci artikulacijskih poremećaja mogu biti: nespretnost artikulatora, loš fonematski sluh, kojim dijete uočava nijanse između glasova, loš govorni uzor, infantilni govor, zapuštenost, roditeljski perfekcionizam, bilingvizam, zaostajanje u intelektualnom razvoju, te cerebralna paraliza.

Također, važno je naglasiti da, ako se navika sisanja palca nastavi kroz dulji period, to može imati negativan utjecaj na položaj zuba, a posljedično i na izgovor glasova. Sisanje palca djeluje tako da gornje zube pomiče prema naprijed, a donje prema natrag. Time gornja čeljust postaje izraženije pomaknuta prema naprijed u odnosu na donju(protruzija). Problem se javlja i u vidu otvorenog zagriza (kada dijete zagrize između gornjih i donjih zuba ostaje razmak različite veličine). Nepravilan položaj zuba utječe na nepravilan izgovor glasova, a osim sisanja palca, sličan učinak mogu imati duda I bočica.

Ukoliko dijete ispušta, zamjenjuje i/ili izgovara određene glasove na „neobičan“ način, te je često teško razumljivo potrebno je obratiti se logopedu. Naime, nepravilan izgovor jednoga glasa često utječe na pojavu drugoga, a ukoliko je u pozadini svega loš fonematski sluh, ili drugi jezično-govorni poremećaj, pri čemu su poremećaji izgovora glasova najuočljiviji simptom, teškoće se u školskoj dobi prenose na sposobnosti čitanja i pisanja, te posljedično i čitanja s razumijevanjem, kao i usvajanje gradiva.  Stoga je od velike važnosti pravovremeno uključiti dijete u logopedsku terapiju. Uspješnost i duljina logopedske terapije s djetetom koje ima poremećaj izgovora ovisi o uzroku i težini poremećaja, dobi i motivaciji djeteta, redovitom provođenju logopedske terapije, te suradnji s roditeljima, odnosno provođenju zadanih vježbi s djetetom kod kuće. Roditelji mogu pomoći djetetu s artikulacijskim poteškoćama na način da budu dobar govorni model, aktivno sudjeluju u radu s djetetom slijedeći upute logopeda, te pohvaljuju dijete za uložen trud i napredak.