Čitanje je složena kognitivna aktivnost kojom se slova pretvaraju u glasove, odnosno glasovi u riječi koje su dio određenog teksta. Zahvaljujući jezičnim sposobnostima, te prethodnim iskustvima i znanjima, čitatelj razumije pročitani tekst. Budući da omogućuje razmjenu znanja i misli, čitanje je jedan od kanala komunikacije.
Veliki broj djece ne ovladava čitanjem u skladu s očekivanjima obrazovnog sustava. Tijekom prve dvije godine sustavne poduke čitanje postaje automatski proces (oko 8. godine). Tada se odvija brzo, bez osobitog napora, autonomno i bez svijesti o izvođenju neke složene mentalne radnje (Logan, 1997).
Disleksija je poremećaj čitanja koji se očituje u smanjenoj brzini čitanja, velikom broju pogrešaka i narušenom razumijevanju pročitanoga. Najčešći je razvojni poremećaj djece školske dobi s učestalošću od 7 do 10% (Snowling, 2000).
Međunarodna udruga za disleksiju (International Dyslexia Assocciation) ističe da je disleksija poremećaj konstitucijskoga porijekla. To znači da ne postoji strukturalno oštećenje središnjeg živčanog sustava koje bi izravno dovelo do prisutnih teškoća, no poremećaj nastaje zbog narušenih neurobioloških mehanizama i procesa koji su ključni za razvoj čitanja i pisanja.
Dijagnoza disleksije postavlja se kada je dostignuta razina čitanja ispod očekivane u odnosu na kronološku dob, kognitivne sposobnosti te sustavnu i primjerenu poduku.
Vještina čitanja može se procjenjivati na dva načina. Prvi se odnosi na postavljene norme brzine čitanja, točnosti i razumijevanja pročitanoga za određenu kronološku dob djeteta ili vrijeme proteklo od početka sustavne poduke u čitanju. Drugi način odnosi se na propisane obrazovne ishode kojima se procjenjuje odgovara li djetetova vještina čitanja postignućima koja se očekuju u određenom razredu.
Teškoće fonološke obrade kod disleksije obuhvaćaju:
– teškoće fonološke svjesnosti (uočavanje početka i kraja riječi, rime, slogova i glasova)
– smanjen opseg radnoga pamćenja (sustav koji omogućava privremeno zadržavanje i baratanje informacijama)
– spor leksički priziv (mentalni leksikon obuhvaća sve riječi koje poznajemo te njihovo značenje, uporabu i gramatičke odrednice).
Osnovna obilježja disleksije su: sporost, zamjene fonema po zvučnosti ili mjestu tvorbe (npr. k i g), zamjene sličnih grafema (npr. u i n), slovkanje i nemogućnost spajanja fonema u riječ, zamjene riječi fonološki ili semantički sličnima tijekom čitanja (npr. lađa-brod) i teškoće razumijevanja pročitanoga.
Ako dijete predškolske dobi:
– kasni u razvoju motorike i govora,
– pokazuje teškoće pri pravilnoj uporabi određene riječi,
– zbunjeno je u vremenu i prostoru, te motorički nespretno u određenim područjima,
– ima teškoće u verbalnom izražavanju svojih misli,
– pokazuje teškoće pri ponavljanju i oponašanju ritma i učenju pjesmica s rimom,
– pokazuje teškoće pri praćenju i ponavljanju slijeda riječi u rečenici (npr. teško igra igre riječima u kojima je cilj ponoviti ono što je čulo)
potrebno je potražiti stručnu pomoć logopeda.
Ako dijete školske dobi:
– pokazuje teškoće u pamćenju i izvršavanju višestrukih naloga,
– nije koncentrirano i lako je otklonjive pažnje,
– zbunjeno je u prostoru i vremenu, posebno u određivanju lijeve i desne strane,
– puno je bolje u usmenom nego u pismenom izražavanju,
– pokazuje teškoće u povezivanju grafema s fonemom (slovo-glas) odnosno povezivanju glasova i slogova u riječi,
– premješta ili dodaje glasove odnosno slogove (npr. vrata-trava, brada-barada, on-no),
– zamjenjuje vizualno slična slova (b-d-p, m-n, n-u, s-z, š-ž, a-e, npr. dobar-bodar),
– zamjenjuje riječi (npr. mračni-mačka),
– ponavlja dijelove riječi (npr. nasmijanini),
– pokazuje teškoće u praćenju niza slova i brojeva (npr. slon-soln, 12-21),
– teško slijedi smjer čitanja (gore-dolje, lijevo-desno), preskače redove ili se vraća na već pročitani red
potrebno je potražiti stručnu pomoć logopeda.