Dijete počinje komunicirati prije nego se pojavi prva riječ. Osim zadovoljavanja djetetovih tjelesnih potreba, rana komunikacija važna je i za rano učenje kojim se ono psihički oblikuje (Ljubešić, 2001). Predverbalna i verbalna komunikacija temelj su za učenje, te socijalni i kognitivni razvoj djeteta.
Poremećaj socijalne komunikacije može biti izoliran, ali se može javiti i u sklopu drugih stanja, kao što su poremećaji iz autističnog spektra (PAS), kašnjenje u jezičnom razumijevanju i/ili govoru, intelektualne teškoće, opće razvojno kašnjenje, te deficit pažnje/hiperaktivnost (ADHD).Ostala stanja, kao što su oštećenja sluha ili emocionalne teškoće, također mogu utjecati na vještine socijalne komunikacije. Kod poremećaja iz autističnog spektra, teškoćama socijalne komunikacije pridruženi su stereotipni i repetitivni obrasci ponašanja.
Socijalnu komunikaciju potrebno je poticati kod svih navedenih stanja, budući da oni koji odstupaju u verbalnoj komunikaciji, pokazuju atipična socijalna ponašanja, čak i kada ne postoji poremećaj iz autističnog spektra. S intervencijom treba krenuti čim je ustanovljeno razvojno odstupanje ili rizik. Roditelji su često zbunjeni kada primijete neka odstupanja u jezičnom razvoju djeteta, a da bi se na vrijeme prepoznao poremećaj i omogućila pravovremena terapija, od presudne je važnosti poznavanje ranih prediktora jezično-govornog razvoja. Neki od njih su: brbljanje, razvoj združene pažnje, leksičko razumijevanje, te kombinatorička i simbolička igra (Ljubešić, 2001). Odgođena pojava brbljanja upozoravajući je znak za kasniji jezično-govorni razvoj djeteta. Združena pažnja važna je za učenje riječi, te je također značajan prediktor jezičnog razvoja. Izostanak razvoja igre tijekom druge godine zahtijeva preventivni logopedski tretman, s ciljem poticanja razvoja kombinatoričke (dijete stavlja predmete u određene odnose, npr. lutku u krevet) i simboličke igre (dijete koristi određeni predmet kao neki drugi, npr. list papira stavlja na glavu kao šešir) (Ljubešić, 2004).
Poremećaj socijalne komunikacije manifestira se kroz teškoće u verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji, pa tako teškoće mogu biti vidljive već u predjezičnoj komunikaciji, odnosno ranom komunikacijskom razvoju.
Tako će dijete s teškoćama socijalne komunikacije krajem prve i tijekom druge godine života slabije uvoditi druge ljude u svoje aktivnosti, rjeđe će donositi ili pokazivati predmete, neće obraćati pažnju na lice sugovornika, slabije će razmjenjivati pogled, te slijediti gestu pokazivanja.
Roditelji često svoja opažanja o tome koliko je dijete usmjereno na ljude i kako s njima surađuje, tj. koliko vješto utječe na njih i kako reagira na njihove zahtjeve, tumače kao obilježja djetetove osobnosti i njegovih interesa (npr. tvrdoglav je, ignorira, ne zanima ga nešto i sl.), odnosno ne razumiju ih kao posljedicu ograničenja u kognitivnoj obradi i socijalnom učenju. Tako su upravo zastoji u komunikacijskom razvoju najčešći neprepoznati uzroci odgođene pojave jezika, kao i atipičnog jezičnog razvoja. Budući da ih se ne uočava, okolina strpljivo čeka pojavu govora, iako važna pretpostavka izostaje, te je s intervencijom već trebalo započeti. Naime, već krajem prve godine djeca tipičnog razvoja znaju kako predjezičnim sredstvima utjecati na okolinu, dobiti njihovu pažnju ili željeni predmet. Ako ovih ponašanja nema ili su izuzetno rijetka, to je već razlog za početak rane intervencije. Formalna dijagnoza nije preduvjet niti nužno treba svu energiju usmjeriti na brojne dijagnostičke pretrage, te njima prekomjerno opteretiti obitelj. Roditeljima će u takvim situacijama znatno više koristiti stručna potpora koja će ih osposobiti za primjenu onih interakcijskih strategija koje će olakšati djetetov komunikacijski razvoj, a paralelno s tim ide i postupak utvrđivanja dijagnoze (Ljubešić, 2012).
Kod djece s rano ustanovljenim razvojnim teškoćama ili rizikom, poticanje treba započeti što ranije, a ono treba biti kontinuirano i ponavljano, te razrađeno u više malih koraka. Stoga je primarna strategija u ranoj intervenciji kod djece s niskom učestalosti komunikacijskih epizoda povećati upravo njihovu učestalost.
Na što se usmjeriti kod poticanja socijalne komunikacije?
• Poticanje kontakta očima: predmete koje imenujete ili dijete želi, stavite u blizinu svoga lica. Dijete pozovite, te usmjerite njegovu glavu prema svome licu, a svaki uspostavljeni kontakt očima pohvalite ili nagradite.
• Poticanje geste pokazivanja: predmet/hranu/piće koje dijete želi stavite izvan njegova dosega. Kada ono bude htjelo predmet, potaknite ga, oblikovanjem njegove ruke u gestu pokazivanja, da pokaže na željeni predmet. Također, poslužite mu kao model, koristeći u tom trenutku gestu pokazivanja, a zatim mu pružite željeni predmet.
• Poticanje geste traženja: na jednak način, kada dijete želi određeni predmet/hranu/piće, oblikujte njegovu ruku u gestu traženja, te mu pružite ono što želi.
• Poticanje usvajanja pojmova pomoću geste pokazivanja: zatražite dijete neka vam pokaže loptu, kocku, bebu, auto, itd. Kod svakog zahtjeva oblikujte djetetovu ruku u pokaznu gestu. Nagradite dijete pohvalom ili nekom drugom željenom nagradom, budući da korištenje nagrade nakon poželjnog ponašanja povećava vjerojatnost ponovne pojave željenog ponašanja.
• Poticanje igre: potičite dijete neka stavlja bebu spavati, pokriva ju, hrani, daje joj piti, češlja ju, stavlja joj kapu, obuva joj cipele, oblači čarape, ljulja i mazi bebu, ljubi ju, itd. Također, potičite dijete u igri da pije, jede žlicom, češlja se, zaklopi oči i stavi ruke ispod glave kao da spava, stavi telefonsku slušalicu na uho, vozi autić, baca loptu, pere zube, stavlja kapu, te oblači čarape i cipele, leti avionom, prelijeva zamišljenu tekućinu i miješa ju žlicom, mete metlom, reže nožem, udara čekićem, pretvara se da čita knjigu, svira glazbalo, pere suđe, piše olovkom, kopa lopatom, zalijeva cvijeće, čisti prašinu, i sl. Prilikom poticanja igre obraćajte se djetetu jednostavnim jezikom, popraćenim gestama i onomatopejama, uz puno ponavljanja. Tijekom dana, uključite se u njegovu igru i komentirajte ono što dijete radi i na što je usmjereno . U trenutcima kada komentirate nešto na što je dijete usmjereno, postoji jednoznačan kontekst i odnos predmet – riječ što olakšava otkrivanje značenja riječi i iskaza, a stvara se i ‘kritična masa’ jezičnog razumijevanja, koja je preduvjet za korištenje riječi sa značenjem.
• Poticanje imitacije: ako se ne izaziva verbalna imitacija, odnosno dijete ne može ponoviti određene elemente govora, potrebno je poticati imitaciju globalnih pokreta (npr. pljeskanje), kao i imitaciju pokreta artikulatora (npr. puhanje).
Uz sve navedeno, nužno je iskoristiti i socijalne rutine, odnosno svakodnevne aktivnosti poput kupanja, hranjenja i oblačenja, koje su snažni pokretači predjezične i jezične komunikacije, a njihova predvidljiva struktura pomaže djetetu da nauči i upamti nove vještine. Dijete je potrebno poticati na mahanje „pa-pa“ pri odlasku, slanje puse, davanje pet na zahtjev, itd. Socijalne rutine povoljne su situacije u koje se može uvesti i imenovanje radnje koja se događa ili objekta na koji je dijete usmjereno. Ono tako lakše otkriva značenje riječi i svrhu njezine uporabe, a tako jezična intervencija biva učinkovitija (Ljubešić, 2012).
Važno je naglasiti kako je od velike važnosti to da korištenje svakodnevnih prilika u poticanju socijalne komunikacije od strane roditelja, svakako bude pod vodstvom stručnjaka, budući da je on taj koji određuje na kojem je segmentu komunikacije potrebno raditi i kako ga poticati, kako ne bi došlo do neprimjerene intervencije, te posljedično, izostanka učinka.